nedjelja, 05.07.2009.

Running Up That Hill.

Nikad neću dobit ono što tražim.
Previše dajem ljudima i ne tražim zauzvrat.
Ne tražim puno, a ipak, ljudi se ponašaju kao da tražim cijeli svijet.

Jebiga :/

ponedjeljak, 27.04.2009.

Bok. Moje ime je Ljubomorna i nova sam Dorina prijateljica.

Uh, da. E fakat ono... Nisam ljubomorna osoba nit nikad nisam bila, al iskreno, ne znam koji se kurac događa i zašto me toliko boli, živcira, smeta, bode u oči to kaj vidim.
Da, dobro. Ljubomorna sam na tebe. Priznajem to. Jel ti to dovoljno?
Moje mjesto je sad tvoje. Ja sam ga imala. Stvari se mijenjaju. Ti si sad ta osoba koju treba, ne ja. Teško je i boli me. Neka... Boli me kurac. Bit ću ja dobro, ko uvijek.
Ovaj put nije kao "uvijek", al dobro. Imam ja snage, sve uz pomoć Njih. Možda si ti na mom mjestu, al nikad nećeš imati ovo što ja imam.
Nikad nećeš osjetiti ono što ja osjećam. Jednom će ti bit neugodno radi svega. Znaš to dobro. Meni se već gadiš. Tek toliko da znaš. Piši si svoja srčeka, stavljaj ih tamo gdje im nije mjesto i gdje znaš da ne pripadaju. Ja bih ih trebala pisat, al ne smijem. Ne želim. Bojim se. I to me razdire iznutra. No, ti sad uživaš. Upoznala sam tvoje pravo lice iako te nikad nisam dobro poznavala. Imaš svojih 5 minuta slave. Iskoristi ih pametno.
Zašto trošiti riječi na tebe kad ne zaslužuješ? Možda zato što ti toliko toga želim reći u lice, ali ne mogu zbog njega. Đubre je, al ne želim da pati. Da, volim ga. Ti ne.

Još jedna završena priča. Pogađajte, sretno ili tužno?

ponedjeljak, 09.03.2009.

Big Girls Don't Cry.

Ispadam jako kontradiktorna, al jebiga sad. Tako je kako je.

Nije dobro. Uopće. Ne znam što nije dobro. Tj. znam, al nisam dokučila zašto. Zašto me toliko toga boli? Zašto me boli nečija ljubav? To nije baš normalno... Znam da nije, al trenutno ne pronalazim izlaz. Toliko je došlo daleko da ne znam što radim, radim gluposti koje ne liče meni uopće. Ljudi ne znaju. I bolje je. Ne trebaju i oni bit upleteni, ne trebaju još moje probleme. Mrzim uvlačit druge u svoje probleme. To je najsebičnija stvar koju možeš napravit. Sretna sam što nekima ide u životu.
Ne znam ni zašto mi se lakše ovdje olakšat.. Možda me tješi činjenica što ne zna puno ljudi za ovaj blog pa je lakše. Samo želim reć ili napisat (kakogod) sve kaj osjećam i mislim. A ovako je to puno lakše, samo otvorit dušu. Ne želim da ljudi ovdje dolaze i ovo komentiraju s onime: "jebiga, kaj ćeš." i s takvim glupostima. Nemojte me krivo shvatit, cijenim ja pomoć i brigu, al nekad ne pomaže. Samo želim izbjeć one glupe poglede i govorkanja. Pogotovo one neiskrene zagrljaje od osoba s kojima sam na bok, a onda dolete i doslovce glume. To nikako.
Samo želim da barem nešto krene. Samo neki mali dijelić života iako znam kako to ide. Jedno krene pa se ostalo još više uruši.
Zavaravam samu sebe. Nisam prebolila ljubav, nisam prebolila ljude koji su nestali iz mog života i još uvijek nestaju bez objašnjenja. To najviše boli. Kad gledaš kako netko odlazi, a ne možeš pomoć ni da si Isus. Samo mislim da bi bilo najbolje da na neko vrijeme pobjegnem, al svi znamo da sam prevelika kukavica za takve gluposti. Jebiga. Moraju i ovakvi dani doć.

A Ona... Ona me najviše razumije i ne osuđuje me. Shvaća moja razmišljanja. Ne znam, kad to vidim mislim da smo preslične. Zvuči bolesno i ne vidi se na prvi pogled, al tako je. Stvarno se pitam. Možda je Ona ta osoba koju dobiješ u životu, koja ti je toliko slična da te razumije. Čudno. Al zahvalna sam Bogu na Njoj. I na drugima naravno, al ovo ne znam opisat, stvarno.

Jučer sam vidjela mjesec. Smijao mi se, onako zlo. Znam ja i zašto. Nećete shvatit ovo pa bi mogla odat dojam neke frik osobe. Al dobro. Nije ni bitno.
Na kraju krajeva svi ostajemo sami sa sobom.

utorak, 03.03.2009.

Goodbye My Lover. x

Oke. Mogla bih i ja tu nekaj napisat. Što se tiče zadnjeg posta, pogriješila sam. Tek toliko da znate. Nije bilo sretno i nije se lijepo otpetljalo. I opet sam trebala slušat muža, al nisam.
Uglavnom, to je jedna jako zamršena priča i već dosta stara tako da mi se ne da to sve pisat, a i nemam nikakvu namjeru se ikome obraćat ovim putem ili ga slučajno uvrijedit. Tak da ono...
Prošlo je i to je to.

Krenula sam dalje. Što se tiče puno stvari u životu. Neki su me iznenadili. Malo bolje, malo lošije. To je sve normalno. Jedini problem kaj su me razočarali oni za koje nikad nisam mislila da budu. Al možda sam i ja neke razočarala, naravno ne namjerno i trudim se bit što korektnija i bolja prema njima. Stvarno nemam nikakvu lošu namjeru. Čini se da neki ipak imaju. Nema veze, valjda. To je onako... Nekakav sastavni dio života na koji ću se morat priviknut pa čini se da je praksa ipak djelotvorna :/
Više nisam ona ista, to ipak mogu priznat. Čak sam i sretna da nisam, uopće ne mislim da sam se pokvarila, čak štoviše, mislim da me nitko na ovom svijetu nije pokvario. Učila sam na greškama i oprezna sam. Nekad ipak ne možeš protiv osjećaja, kakvi god bili pa to zna sjebat. Al dobro..
Imam prijatelje koje volim i koji mene vole i jako sam sretna. Sačuvala sam neke stare, nove planiram isto tako.
Jučer mi baš i nije bio neki dan. Baš sam bila onako... emo? xD
No, idem ja dalje. Ozbiljno vam kažem. Ovaj put je za ozbač :)
Neke ljude trebam izbrisat iz života, neke sačuvat, neke probat uvest ^^
I to će sve bit dobro. :P

*nisam prestala pušit i sviđa mi se to :)

<3